Epilepsija je jedna od najučestalijih bolesti ili poremećaja u neurologiji, pogađa ljude svih dobnih skupina. Predstavlja kronični poremećaj stanica moždane kore, koje iz različitih razloga postaju “prepodražljive” i reagiraju sinhronim izbijanjima električkih impulsa, što se manifestira epileptičkim napadajima.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije oko 50 milijuna ljudi širom svijeta ima epilepsiju. U Hrvatskoj je prema podacima za 2012. godinu od epilepsije bolovalo 39 728 osoba.Uzrok nastanka bolesti i simptomi su izrazito raznoliki – u dječjoj dobi, prema učestalosti, najčešći uzrok je porođajna odnosno neonatalna trauma, potom poremećaji razvoja krvnih žila, prirođena oštećenja, ozljede glave, infekcije, novotvorevine ili tumori, dok su u odrasloj dobi najčešći uzrok moždani udari, ozljede glave, intoksikacije odnosno prekomjerno konzumiranje alkohola i/ili droga, tumori i infekcije. Nasljedna predispozicija, tj genetski čimbenici odgovorni su za pojavu epileptičkih napadaja međutim nasljeđivanje je vrlo složeno i mali se broj epilepsija nasljeđuje izravno s roditelja na dijete (idiopatska epilepsija). U bolesnika u kojih se ne mogu pretragama ustanoviti oštećenja mozga, riječ je o kriptogenoj epilepsiji (skrivenog, nevidljivog oštećenja).
Epileptički napadaj je iznenadna epizoda poremećene motorike, senzibiliteta, ponašanja, percepcije te u određenom broju slučajeva i poremećaja svijesti. Tijekom napadaja mogu se javiti grčevi mišića, smetnje osjeta, smetnje njuha, vida ili sluha, kao i određeni stupanj poremećaja svijesti. Dvije su osnovne skupine napadaja: generalizirani (s potpunim poremećajem svijesti) i parcijalni (bez ili s djelomičnim poremećajem svijesti). Od generaliziranih napadaja najčešći su veliki napadaji (grand-mal) s potpunim gubitkom svijesti, grčevima mišića pri čemu osoba često poplavi, ugrize se za jezik i pomokri se i tzv. mali napadaji (apsans) koji se najčešće javljaju u dječjoj dobi, a očituju se kratkotrajnim prekidom dotadašnje aktivnosti, zagledavanjem u neki predmet i kratkotrajnom odsutnošću.
Otkrivaju se najčešće kada dijete krene u školu. Ako su napadaji česti, dijete može imati i problema u praćenju nastave. Druga velika skupina su tzv. parcijalni napadaji koji mogu biti bez ili s djelomičnim poremećajem svijesti. Izgled napadaja ovisi o lokalizaciji epileptičkog žarišta npr. grčenje jednog dijela tijela, osjetnim senzacijama ili promjenama percepcije osjeta.
Dijagnoza epilepsije postavlja se na temelju detaljne anamneze, neurološkog pregleda i elektroencefalografskog snimanja (EEG). Nije svaki poremećaj svijesti epileptični napadaj. EEG je osnovna dijagnostička pretraga koja upućuje na funkcionalna neurofiziološka zbivanja u mozgu. Snima se rad moždanih stanica u budnosti i tijekom spavanja. Morfološke promjene kao uzrok napadaja moraju se isključiti primjenom slikovnih metoda (CT i MR mozga). Terapija epilepsije – pretpostavke za uspješno liječenje su što bolje definirati klinički fenotip ili epileptički sindrom, što ranije uključiti pravilnu antiepileptičku terapiju u optimalnoj dozi, posebno voditi računa o specifičnoj populaciji koju predstavljaju žene u generativnoj dobi i bolesnici starije dobne skupine. Bolesnici u kojih se dostupnom antiepileptičkom terapijom ne može postići zadovoljavajuća kontrola epileptičnih napadaja (farmakorezistentni bolesnici), čiji je postotak prema literaturnim podacima 25% do 40%, kandidati su za kirurške intervencije poput mikrokirurških zahvata i implantacije vagusnog stimulatora.
Vesna Višekruna Vučina, Hrvatski zavod za javno zdravstvo